To nisam ja, ili ipak jesam?
Sklona raznim ovisnostima (na sreću nijedna toliko destruktivna, bar ne u ovom trenutku) vraćam se svojoj prvoj ovisnosti-pisanju. Zašto? Jer pisanjem brige nestaju, odlukama vidljivim ovog puta na ekranu problemi izgledaju manji, pogled na svijet se mijenja, rastemo mnogo brže. Bar je do sada tako bilo. O čemu brinem po prvi put u životu? O novcu. Ne, nisam živjela do sada u nekom pretjeranom blagostanju, al učenica i kasnije studentica do neke ajd recimo 25 god. značilo je donekle sigurnost što se tiče financija, bar u mom slučaju. Kreće pvo zaposlenje, prva primanja, i taman kad sam osjetila tu divnu moć stvaranja sigurnosti vlastitim rukama, nešto se mjenja. Udajem se. Više nisam sama u svojim odlukama, više nemam privilegiju trošiti novac bezbrižno, dolaze novi planovi, novi prioriteti: stanarina, režije, razmišljanje o kupnji stana, što ,gdje,kako.. I taman ja pohvatam konce kad čeka me sljedeći korak: razmišljanje o potomstvu. E tu dolazi ono neromantično u realnom: hoćemo li to moći, kako s jednom plaćom ako moradnem na bolovanje, što na porodiljnom kada socijalno vrši isplate jednom u pola godine? Hoće li moj muž možda preuzet brigu o bebi, a ja se vratit na posao? Ne, to ne bi mogla. Zašto njegove sukolege u privatnoj firmi uporno šute i spuštaju pogled jedan pred drugim iako već 4. mjesec za redom nisu dobili plaću? I najveća bojazan od svih: koliko god da je željena moguća buduća trudnoća, hoće li ovi strahovi djelovati kontraproduktivno? Kad kažem to nisam ja mislim na to kako nisam osoba koja nikad nije novac stavljala na prvo mjesto, možda nije jer nije morala il jer je bila pamatnija il samo nije znala što je život? Možda sve pomalo. Ipak zaključujem: ono što možemo ovog trenutka činiti je ono najvrijednije i najpametnije: držati se jedno drugog, graditi budućnost i planove u slozi, uživati u svakom poklonjenom danu, dragim mi i bliskim ljudima, poklanjati vrijeme i ljubav, ,biti strpljiv i učiti svakim novim treptajem cjeniti ipak ono najvrijednije-ljubav,s vjerom u Boga, u saznanje da On ima sve već u svojoj šaci i da je svakom danu njegove brige dosta,i s tim ne trebamo brinuti za sutra,kako On kaže. A tko sam ja da mu ne vjerujem, da ne vjerujem da ako damo sve od sebe, ako ne dopustimo pesimizmu i tjeskobi da nas savlada, zar tada neće doći bolje sutra,ono o kom sanjamo. Pesimizam i tjeskoba me nikud nikad nisu doveli, to kaže osoba koja je proživjela desetljeće boreći se sa anskioznošću, socijalnom fobijom i depresijom. Pa zar to nije bila dovoljna pouka? Sve ono čega sam se bojala u mojim mislilma je bilo neuporedivo teže i gore nego u stvarnosti. I zato sam naučila živjeti u sadašnjosti, ne mučeći se prošlošću, pažljivo planirajući budućnost al ne s tjeskobom koja paralizira,zadržava dah. I sad je vrijeme da opet upotrijebim ono naučeno: brinući pretjerano i s povećanom tjeskobom za ono sutra uništavamo svoj racionalizam koji nam je u takvim trenucima potreban, nismo više u mogućnosti vidjeti ono što je zaista ispred nas, prestajemo osluškivati ono što se zaista čuti može u datom trenutku,svakom novom šumu dodajuć ono nerelano, ono tamno, ono što će nas polako ali sigurno uništavati. Zato ostajem pri nekadašnjem planu: optimizam, sloga, koja ušteđena marka i uživanje u sadašnjem trenutku,onom jedinom kog smo sposobni živjeti.
